Zuzzu Bluzz

UPOZORENJE: Ovo ce biti prilicno dugacka reportaza sa puno slika.

Bila je to vruca ljetna nedelja, godine 2010. U stvari bio je to vrlo vazan dan za Engleze. Jer taj dan bila je zadnja nogometna utakmica izmedju Engleske i Njemacke. Ali ja i Ela odlucile smo istraziti jos jedan engleski dvorac. I, naravno, barove sa perfektnim Pimmsom. Sa jagodama, narancom, limetom, limunom, krastavcem i mentom. Ali dobro, pricacu vam o dvorcu Arundel. Jer je u dvorcu bilo zabranjeno fotkanje moram vuci slike sa interneta.



Dvorac Arundel je u vlasnistvu Vojvoda od Norfolka (Dukes of Norfolk) i vec 200 godina otvoren je za javnost (ali samo u sezoni), ali ima skoro 1000-godisnju povijest. Nalazi se u prelijepom gradicu Arundel koji daje utisak da je dio dvorca ili vrlo tijesno povezan sa njime. Prekrasni su i dvorski vrtovi za koje je potreban cijeli dan da ih vidis u potpunosti. Sadasnji vojvoda (17. po broju, ako se dobro sjecam) i njegova obitelj jos uvijek zive u dijelu dvorca (na gornjoj slici je to desno krilo sa malim tornjicem na sredini) koji je zatvoren za javnost. Dvorac je, znaci u privatnom vlasnistvu i financira ga obitelj vojvode od Norfolka. I zato su i ulaznice prilicno skupe, pa i restoran i bar, ali posjetu dvorca definitivno necete pozaliti.

Kako obitelj pokusava naci sto vise nacina za obnavljanje dvorca ponekad dvorac iznajmljuju za snimanje filmova. Recimo film Mlada Viktorija bio je snimljen u tom dvorcu.

Scena iz filma Mlada Victoria - snimano u prekrasnoj 'baronskoj dvorani'. I danas taj stol je jos uvijek tamo, pod stropom su grbovi raznih barona i po dvorani su izlozeni razni emblemi, maskote, itd., prelijepo izradjeni i puni simbolike. Spopalo me da pocnem studirati heraldiku, kad sam to vidjela.

Ajmo malo reci o povijesti

Ovako... dvije godine poslije upada Vilijama Osvajaca i njegovih normana na Otok, u Arundelu su napravili umjetno brdasce ili 'motte' (jos ga vidite na gornjoj slici). To je bilo 1068. godine. Dvije godine kasnije napravili su strazaru uz ulaz ili 'gatehouse'. Sjecate se da su godine 1067 napravili i dvorac Warwick, o cemu sam pisala u jednom od proslih blogova. Kralj Henri I (1068 - 1135) dvorac je ostavijo svojoj drugoj zeni, Adelizi du Luvain, a ona se tri godine poslije smrti prvog muza udala za Williama d'Albinija (Guilaume d'Aubigny na francuskom), inace nazvanim Wiliam Jakoruki (William Stronghand).

William i Adeliza

William je oko na malom brdascu ili motte izgradio toranj ('keep'), sto je obicno jak zid oko dvorista u sredini. Taj toranj je neke vrste zadnja zastita u napadu i tamo su se zatekli stanovnici dvorca, kad bi sve drugo otislo k vragu. Zidovi su napravljeni bas za ratovanje, u njemu su ugradjene male sobice, a u sredisnjem dvoristu je i podrum koji je sluzijo za pohranjivanje zaliha, pa i zatvor (u mirnim vremenima). U tom tornju je bilo sve potrebno za prezivljavanje napada na kraci rok, cak i bunar sa pitkom vodom. Kralj Henri II je izgradio vecinu najstarijeg dijela dvorca i godine 1155 d'Albinija je prozvao za Grofa od Arundela (Earl of Arundel) i dao mu sve casti i dvorac.


Stepenice vode sa zidina u Keep. Kad smo Ela i ja setale po tim zidinama naletjele smo na neke prozore koji su bili zabarikadirani daskama. Sigurnosnik nam je rekao da je to zato da sacuvaju privatnost prodice Arundel jer je sa druge strane zidina vrt. Ali Zuzzu ne bi bila Zuzzu kad ne bi nasla nacina da proviri kroz neku rupicu u onoj dasci (pa normalno, ako nesto 'ne smijem' onda postanem radoznala..) I vidjela sam prelijep vrt sa bazenom i teniskim igralistem, vojvodski podmladci veselo su se igrali i vriskali u vodi dok je vitka vojvotkinja igrala tenis.. e da, nije lose!

Podrum u Keep-u... kao zatvor. Ova kreatura tamo dole je, naravno, lutka.

Kasnije su vlasnistvo dvorca prenosile vise manje zenske nasljednice (putem vjencanja) pa je tako dvorac presao od porodice d'Albini u porodicu Fitzalan (13. stoljece) i kasnije od Fitzalana u porodicu Howard (Vojvoda br. 3 je bio stric Anne Boleyn - 2. zene Henrija VIII i mame Elizabete I, koja je ostala bez glave te Catherine Howard, koja je isto tako bila 4. zena Henriju VIII i isto tako ostala bez glave).

Vojvoda br. 2, koga su nazvali Pjesnicki Vojvoda, ostao je bez glave godine 1547 a Vojvoda br. 3 spasio se za vlas jer je Henri VIII umro dan prije izvrsenja smrtne osude.

Vojvoda br. IV mutio je nesto protiv kceri Henrija VIII, kraljice Elizabete I i cak ugostio njenu sestricnu, skotsku kraljicu Mary, pa ih je ona ko prava tatina kci zatvorila i dala im odrubiti glave.

Kako su Howardi bili katolici, dvoje vojvoda cak su bili kardinali a jedan od njih savjetnik. Ako sam pravo razumijela (komplicirano vam je to...kako vidite), to je bio Vojvoda nesretnog broja 13, Sir Phillip Howard. On je bio zatvoren u Londonskom Toweru zbog svoje vjere gdje je i umro.

Phillipov sin, znaci Vojvoda br. 14 bio je poznat kao Skupljac i njemu trebamo zahvaliti za mnoga umjetnicka blaga koja se nalaze u dvorcu jos danas. To je prekrasno pokucstvo iz 16. stoljeca, prelijepe tapiserije, satovi, portreti i djela Van Dycka, Gainsborougha, Mytensa, Lawrenca, Reynoldsa pa i Canaletta i nekih drugih, osobi predmeti skotske kraljice Marije, izbor povijesnih, vjerskih i heraldicnih djela iz kolekcije Vojvode od Norfolka.

U civilnom ratu (1642-45) dvorac je bio jako ostecen jer su ga dvaput zasjeli. Obnavljati ga je poceo Vojvoda br. 8 tek 1718 godine. Obnovu je nastavio "Pijani Vojvoda" br. 11 (Charles Howard) a u 19. stoljecu dvorac je posjetila i Kraljica Viktorija sa svojim muzem, princem Albertom. Tamo su ostali samo tri dana ali su za njihovu posjetu preuredili spavacu sobu i knjiznicu te narucili izradu pokucstva vrhunskom londonskom designeru. William Fowler je dobio posebnu narucbu da bas za tu posjetu izradi portret kraljice.

Kraljica Viki


Unutrasnje dvoriste dvorca, kamo pristup nije dozvoljem javnosti. Desna strana je stambeno krilo.

Danasnji oblik duguje dvorac Arundel Vojvodi br. 15 koji je zavrsio obnovu godine 1900. Tada su prvi put uveli elektriku, opremu za gasenje pozara, servirne liftove i centralno grijanje. Voda koja je pomocu gravitacije napajala dvorac isto tako je napajala i cijeli grad Arundel. Racun za uvodjenje elektrike bio je oko 36000 britanskih funti, a prekrasno izrezbaren kamin u dnevnoj sobi stajao je samo 150 britanskih funti.


Plafon u Fitzalanovoj kapeli


Prekrasna knjiznica gdje se moze vidjeti i presuda potpisana rukom kraljice Elizabete I koja je od svog tate naslijedila i temperament. Tadasnja kazna za izdaju bila je vjesanje, onda se tijelo skine i vuce se po gradu konjima da gradjani vide i zapamte sto se desi izdajicama, a na kraju jos i razcetveriti konjima, koji trce svaki na svoj kraj svijeta. Kasnije kraljica se prisjetila nekih dobrih djela koje je Arundel ucinio pa ga je pomilostila i dala mu samo odrubiti glavu. U Londonu, u blizini London Tower-a mozete naci pub nazvan Hung, Drawn & Quartered, sto je englesko ime za kaznu za izdaju.

Danasnji vojvoda zivi u dvorcu sa zenom i djecom i ima sluzbu Grofa Marsala Engleske (sto god to znaci, ako netko zna, nek napise u komentar). Ta sluzba se naslijedjuje pa bi je mogao dobiti i njegov sin. Zadaca marsala je organizacija drzavnih ceremonija kao sto su krunidbe monarha, ukopi vladara, i druge koje odredi monarh (Elizabeta br. 2). On je i na celu College of Arms (Skola heraldike) koja je osnovana u 15. stoljecu i sluzbeni autoritet na podrucju genealogije i heraldike u Engleskoj i Walesu.

Eto, gotovi smo sa povijescu, pa cemo sada vidjeti sta smo radile Ela i ja u Arundelu.

Pogled iz vlaka

Kad smo dospijele do dvorca najprije smo naisle na srednjevjekovni kamp u dvoristu pred dvorcem. Bilo je tamo nekoliko satora, muskarci su glancali viteske celade i sablje, zene su vezle ili kuhale, a sa strane neki ljudi u srednjevjekovoj odjeci vjezbali su strijelicarstvo.

Dobrodosli u srednji vjek


"Gospodar Arundela" sprema se na 'jousting' - viteske igre sa oruzjem, pjeske i jahajuci. Tako su vitezi zaradjivali novac (kladeci se) za kupovinu opreme a ujedno i vjezbali za bitke. Ponekad su opremu dobili i za nagradu, rijesili se dosadnih suprotnika, izvjezbali svoje pazeve, utvrdjivali prijateljstva i veze, a ponekad i dobili poljubac lijepe djevojke. To je isto bio nacin da isprobaju oruzje (pa ga poboljsaju ako treba), istrenirali konje ili ih isprobali (kao sto mi provozamo auto prije nego ga kupimo), a i navikavali bojne konje na bitke.

U ona vremena kraljevska vojska nije bila bas vrlo jaka pa je kralj bio ovisan od svojih baruna i vojvoda. Zato je njihova lojalnost bila vrlo vazna, a baruni su je mogli kralju i odreci. Imali su su svoje vojske koje su ovisno od bogatstva baruna bile cak i puno jace od kraljeve vojske, iako je svaki barun imao duznost poslati svoju vojsku (ili dio nje) kralju na upotrebu za odredjeno vrijeme.
Kralj je lojalnost baruna osigurao tako da im je poklanjao zemljista i dvorce, razne casti i nazive, ali ih je isto tako mogao i oduzeti. Ponekad je kralj nepravedno oduzeo dvorac jednom barunu i poklonio ga drugom. Ako je taj dvorac bio u naslijedstvu prvoga baruna, taj je obicno krenuo u rat sa drugim barunom da vrati svoj dvorac.


Gospodarova 'dnevna soba' na terenu


Teta kuha "pottage" (srednjevjekovna corba) a sudija proucuje pravila takmicenja.



Pauza medju treningom za takmicenje. Ovi srednjevjekovni ljudi su inace clanovi kulturno-povijesnih grupa, koje proucuju nacin zivota i svakodnevicu u odredjenom povijesnom vremenu... najcesce je to srednji vijek, vrijeme vitezova i krizara. Kako su nam (u srednjevjekovnom engleskom jeziku - vise manje) objasnili, oni sami izradjuju oruzje i sve predmete koje bi im trebali u da zive u tom vremenu. Odjeca je na primer sasivena na ruke, a vrlo pazljivi su do svakog detalja. Ovi decki su se kuhali u onoj vrucini dok su jeli svoj rucak iz rucno izradjenih zdjela, sa drvenim kasikama i pili vodu iz keramickih vrceva. Bili su obuceni u podeblje kosulje sa jastucicima, na koje dolazi oklop koji se, naravno, ne moze nositi u direktno na golu kozu. Ne mogu ni zamisliti, kako im je moralo biti vruce.


Moja Eli vam je malecka i paprena, ali sa ovom celadom na glavi mislim da se jos koji centimetar smanjila. Kaze da se osjecala ko da joj je neko na glavu stavio infracrvenu pecicu. Celada je imala nekih 5+ kilograma.

Ovakva celada viteza spasava od posjete kod zubara (mislim da su se oni trebali vise bojati zubara nego takmicenja ili bitke... a i imali su dobar razlog za to). Mislim da u ono vijeme nije bilo malo muskaraca kojima su falili zubi ili jos nesto vise.. mozda ruka, uho... Zapravo kad bolje pomislim stvarno sam impresionirana umijetnoscu vojevanja tih ljudi.. Zamislite.. trebate nositi donji ves.. pa preko toga odjecu i onda onu zastitnu odjecu pa jos oklop. Sa svim tim na sebi trebate jos vrtjeti sablju, jahati konja (isto tako u oklopu), mijenjati oruzje (sablja, noz, koplje...), mlatiti oko sebe, kontrolirati konja, odrzati se na konju... i ostati zivi.


"ET go home," kaze Ela. Rukavica ima najmanje 3 kilograma (znaci zajedno sa celadom i drugom rukavicom to je vec 11 kg). Svaki djelic izradjen je sa veliko paznjom na ruke i unikatan je. Rukavicu moze nositi samo onaj za koga je pravljena. Svaki prst na rukavici napravljen je iz tri djelica da vitez moze sklapati prste i da moze biti sto pokretniji.

Kod oblacenjima su vitezovi trebali pomoc paza. Paz je bio mlad decko, mozda sin nekog baruna, koji je sa nekih 10 godina dosao kot viteza da mu sluzi i da uci zanat. Poceo je sa brigom za vitezovu opremu (ciscenje, glancanje, sivanje, popravljanje, ciscenje cipela, sedlanje konja), posluzivanjem, trckaranjem za raznim poslicima, itd. Ujedno je bio obavezan uciti i vjezbati borbene vjestine sa uciteljem. Kako je postajao iskusniji tako je dobivao i vaznije zadatke, recimo u viteskim igrama bio je u grupi svog viteza, pa mu je ujedno bio i pomagac i brinuo se za njegovu sigurnost. Biti paz bila je velika cast, pogotovo ako je vitez bio priznat i postovan. A isto tako je mladic u sluzbi kod viteza imao i prilike za druzenje sa drugim pazevima pa bi tako na neki nacin i bio spijun za svog viteza, ili bi znao i baciti oko na kcer kakvog baruna, provjeriti mogucnosti zenidbe, njezino imucstvo (koje bi vjencanjem pripalo njemu kao gospodaru), pazevi su ucvrscivali veze medju barunskim porodicama, itd.

Djevojcice su udavali negdje od 12. do 13. ili kad bi cura dobila prvu menstruaciju. To je znacilo da je djevojka moze zatrudniti, pa se trebalo pobrinuti da zatrudni sa nekim ko ce biti njezin muz. A sa pazevima koji su pucali od hormona, to bi znalo biti i opasno. U ono vrijeme nisu imali mogucnosti provjere DNK pa su morali biti pazljivi kako ce produzivati krvnu liniju. Posto se u ono vrijeme puno ratovalo, uobicajeno zivotno doba je bilo negdje do 30, muskarci su vise manje provodili vrijeme ratujuci (mozda su bili doma jedino u ljeto i jesen, kad se spremalo na zimu), pa se trebalo potruditi da sto prije dobiju naslijednika.

Ponekad su znali djevojcice zaruciti vec u 5. godini zivota. To je znacilo da je dijete prezivjelo rano djetinjstvo (smrtnost beba bila je tada vrlo visoka), pa su je poslali u porodicu njezina zarucnika da se navikne na njihov nacin zivota. Skrb za djevojcicu preuzela je buduca svekrva i zastita nevjeste bila joj je glavna preokupacija. Ako bi djevojcicini roditelji bili nezadovoljni odgojem njihovog djeteta, mogli su i prekinuti zaruke. Dozvolu za zenidbu (medju barunima i aristokracijom) mogao je dati jedino kralj. Kralj je mogao i predloziti ili sprijeciti zaruke ili prijedlog za zenidbu, ako to nije bilo u njegovim politickim ili drugim interesima. Zene nisu imale puno prava ali su mogle biti imucne vlasnice zemlje, dvoraca itd. Kad bi se zena udala onda bi njezin muz preuzeo gospodarenje njenim vlasnistvom, ali ne bi bio vlasnik. Zato su zene morale biti dostupne za zenidbu i nisu imale prava odluke. Ako bi zena, koja je jos mogla radjati, htjela ostati neozenjena i zivjeti na svojim imanjima koja joj pripadaju po rodjenju, trebala je kralju platiti poseban porez da bi joj kralj dopustio da se ne uda. Zene su bile odgajane za sluzbu svome muzu. Kako je on bio vise manje odsutan, ona se morala brinuti za imanja, braniti se od napadaca (cak poznavati strategiju kako bi znala razgovarati sa generalima muzeve ili svoje vojske), trebala je znati kako se obraniti i odlucivati o vojsci... usto je trebala biti i doktorica, medicinska sestra, majka, gazdarica, cuvarica, administratorica (ona se brinula za svu logistiku, brinula se za poljoprivredu, zimnicu, zalihe, itd.), primala je goste, sredjivala nocenje gostima, brinula se za odgoj naslijednika... u glavnom, iako je njeznia uloga bila podredjena muzu, ipak je bila vazna.


Dvorska gospodjica siva ili veze prapor za svog viteza.


Strijelci vjezbaju sa lukom i strijelama. I tamo sam ja nasla svog viteza.. bio je tako sladak da sam ga htjela ukrasti.


Ovaj miniaturni Robin Hood ima samo 2.5 godine. Ponosna mama i tata uce ga strijelicarstvu. A mali je potpuno neustrasan i njegove strijelice lete velikom brzinom pravo u metu. Cak se i moja Ela razpekmezila iako stalno gundja kako ne voli klince. A pogotovo ne male klince.

Malo dalje bio je pripovjedac i njegova zena i pomocnica. Oni su skupili djecu oko sebe i pricali im pricu o Robinu od Locksleya.. o Lady Marian.. o serifu iz Sherwooda... I kako su pricali tako su iz grupe djece izvlacili jedno po jedno dijete ("ooo.. ti si pravi crni vitez"), dali im neku odjecu, pa je tako neki djecacic bio Robin, neka djevojcica je bila Marian ("ista si Marian - molim, moja damo iskazite nam cast i nastupite u ulozi Marian"), a ja sam bila neka nuna koja je mlatila zloceste tatice. Bas svi u grupi imali su neku ulogu pa je tako iz price nastao cijeli show... a tek kad se Robin morao na konju (u viteskim igrama) boriti sa serifom, dvoje tatica je odglumilo konje.


Kad se pripovjetka zavrsila ja sam, kuhajuci se od vrucine, otisla potraziti Elu koja je vec istrazivala unutrasnjost dvorca. Na zalost posvugdje su bili "strazari" pa nisam uspijela opaliti niti jednu fotku iz unutrasnjosti. Poslije je bilo vrijeme za viteske igre. Ja i Ela stale smo uz ogradu od spage. Moj mali vitezic sa roditeljima je stajao bas nasuprot mene i moram priznati da sam vise gledala njega nego vitezove koji su se tukli i cmarili na suncu.



Prva runda je bila borba sa macevima. Moram reci da sam bila zaprepastena jer ti decki nisu glumili niti su se stedili. Tukli se oni sa tim sabljama iako jos nisu ni nosili oklop pa je i mene boljelo iako sam samo gledala. U ona vremena nisu poznavali covjecja prava niti zakon o sigurnosti i zastiti pa su bili decki ovisni o svojoj presudi kada se maknuti iz borbe, kako bi ostali u "operativnom stanju".

Sudija je luzere nemilosrdno zafrkavao. A poslije su decki stavili okope pa je bitka postala tako glasna (zbog lupanja maceva o oklope) da sam morala zacepit usi. Decki su bili prekuhani ko jastozi, potpuno crvenih lica i ja sam se pitala kako je to nositi "mikrovalnu" pecnicu na sebi.



Kad smo malo popricale sa vitezovima o njihovom kulturnom drustvu koji se bavi prikazivanjem zivota u srednjem vijeku, otisle smo pogledati vrtove oko dvorca.


Ovo je ulaz u mali vrt porodicne kapelice koja je povezana sa katedralom gradica Arundel. Vlasnici dvorca mogu prelaziti iz kapele u katedrala ali "obicni smrtnici" nisu smjeli prolaziti iz katedrale u kapelu.
U kapeli i katedrali opet nisam mogla fotkati (pa sam slike skinula sa neta). Tamo su bile vise manje grobnice prednika Vojvode od Norfolka u karakteristicnom sredjevjekovnom stilu. Lezeci kipovi viteza na sarkofazima, poneki sa zenama, bas kao sto su bili u zivotu. Ali jedan sarkofag me vrlo iznenadio.



Taj sarkofag na engleskom zovu "cadaver tumb" ili "memento mori". Sarkofag je supalj i napravljen na dva sprata. Na gornjem djelu lezi kip osobe, kakva je bila za zivota. Dolje lezi trulo tjelo mrtvaca koje bi nas trebalo potsjetiti na to kako nam prolazi zivot i kako cemo nekada svi izgledati takvi. Ti grobovi mogli su biti prazni i trulo tijelo mrtvaca moglo je biti na gornjem dijelu, sto bi trebalo znaciti da nam se smrt blizi i da zivotne ugodnosti nece trajati vjecno. Kad osoba umre, kip mrtvaca presele na donji dio i na gornji dio stave kip osobe koja je u sarkofagu.



U stvari mi se svidilo imati svoje prednike spremljene u nekoj kapelici. Puno bolje od imati ih na groblju. Nekako ne razumijem zasto u doba kremiranja ne mozemo imati svoje pokojnike pokopane na vlastitom vrtu. Mozda to nije svima po volji i ukusu ali ja bih bas voljela u svom vrtu napraviti im miran kutak sa puno zelenila i cvijeca... mozda bi za svakog zasadila posebnu biljku. I stavila bi klupicu za meditiranje i prisjecanje.

Malo dalje stiemo do malih vratasca koja vode u Oberonov dvorac (San ljetne noci od Shakespearea). Originalni dvorac (iz marmora - ostaci se valjda nalaze u muzeju u Oxfordu) je za poseban spektakl u maskama - slavljenje nove godine 1611 - izradio Inigo Jones. Narucbu je dao Henri, princ od Walesa, koji je i sam prisustvovao spektatklu. Danasni Oberonov dvorac napravljen je od drveta.




Maska za Neptuna (design svih masaka napravio je isto tako Inigo Jones)


Maska za Atalantu, za neku kontesu.. ne mogu procitati ali cini mi se da je neko francusko ime.


Maska vile.

Drveni Oberonov dvorac oblikovali su Isabel i Julian Bannerman. Sve je napravljeno iz drveta (zeleni hrast) i prelijepo izradjeno. Mozete vidjeti stupove, pergole, obeliske, cak i fontanu sa plesucom krunom na vrhu.






Arundelska katedrala na rubu labirinta


Fontana/vodoskok sa plesucom krunom


Zidovi sa mozaikom od skoljki (dolje je detalj)



Opet malo dalje odusevila sam se "kuhinjskim vrtom". Tamo gaje "jestivo" bilje, ljekovite trave i cvijece a imaju i prelijep stakleni vrt sa ponekom tropskom biljkom.


Vocna pergola - mlado drvece jablana i kruski privezali su na ove oboke pa tako mozete hodati ispod njih i brati voce. Sa strane su posadjene kamilice a mirise kao u raju.




Vrt sa povrcem i katedralom u pozadini




Vrlo staro drvo plute i detalj kore.


Originalna Ginko Biloba

Elu sam nasla u sakrivenom vrtu ruza, a tada mi je vec crknula baterija i na fotoaparatu i na telefonu. Ova reportaza ima puno fotografija ali to nije niti cetvrtina od onoga sto smo Ela i ja snimile. Pregrijane, izmorene i pune fantasticnih utisaka odisle smo u nas tradicionalni lov na Pimms. Usle smo u prvi pub i u njemu je bilo prilicno tiho. Nekoliko muskaraca je tuzno cucalo svoje pivo. Drmnula sam Elu laktom: "Engleska je izgubila prvenstvo..." a ona je odlucila da u tom baru nema smisla trazit perfektni Pimms jer im se zivo j..... ako ce u njemu biti jagoda i mente. Na kraju smo pregledale vec cijeli grad duhova (nigdje nikog) i nasle Pizza Express. TAmo su nama napravili do tada najbolji Pimms i cak nam donijeli dodatnu mentu.

Cestitam svima koji ste dosli do ovde...

Bilo je to u doba one prve recesije. Don Korleone je moj nekadašnji šef u pubu gdje sam tada radila, a tako ga zovem jer ima glas kao Don Corleone iz filma Godfather. O zgodama iz puba još ću vam prićati, ima toga za cijelu knjigu... ali sam se prisjetila ove "epizode".

"Vrag je odnio biznis... znaš Zuzzu.. ako budemo ja i ti još imali posao biće to velika sreća... " govori Don Korleone dok ispuhava dim cigarete u velikom oblaku i mudro kima glavom dok stojeći na uglu puba prosmatra svijet oko sebe.

I ja kimam glavo, praveći se mudra, a jedva se suzdržavam da ne prasnem u smijeh. Namijestim ozbiljan izraz lica:

"Stvarno, Don Korleone? Zar je već tako strašno?"

"Je, je... ozbiljno ti kažem. Čak i kurve moraju radit na popust," tvrdi on samouvjereno dok mu oči slijede plavoj Ruskinji od nekih 20 godina koja izgleda kao dijete.

Drmnem ga laktom: "A kako ti to znaš, a?"

On odlijepi oči od Ruskinje i bijesno me pogleda, kao o čemu to ja...

"KAKO ZNAM, KAKO ZNAM!!!!" eksplodira on u milisekundi. "Idi tamo pa vidi," pokazuje mi rukom na tradicionalno crvenu londonsku telefonsku govornicu koja je tapetirana naljepnicama sa golim djevojkama i telefonskim brojevima (cijena niđe, da se razumijemo).

"Znači sad možeš dobit dvije za cijenu jedne," namignem mu i puknem od smijeha.

Don Korleone ne može si pomoči i smije se samnom... "Dobra ti je ta," kaže a u glavi nešto kalkulira....

______________________
Ja inače nemam pojma o privatnom životu Don Korleona, ali znam da pušeći na ulici po cijele dane razgovara sa različitim ljudima... neki su sumljive sorte, drugi su turisti, treći su ljudi koji rade u okolnim uredima, a i policajci su redoviti gosti pošto "stanuju" u susjednoj zgradi. I jer je u Londonu već tako da se druže ljudi različitih profila, kultura, vjera, osobina, morala itd... želim samo reći da nije nužno da je Don Korleone "konzumator" odredjenih usluga, ali sigurno ih poznaje putem onih koji jesu. Inače kako bi on to mogao znati, mene lično niti najmanje ne zanima, samo ne bih htjela da se pojavljuju špekulacije glede njegovog privatnog života.

Ovaj zapis sam napisala na slovenskom blogu prosle godine, ali posto ce uskoro obljetnica vjencanja objavljam ga i ovdje, godinu dana kasnije.

CETVRTAK NAVECER, 28. 04. 2011 - Vece prije vjencanja
London je odjenut u zastave. Veselo masu u vjetru i sve izgleda vrlo praznicno. U zraku se osjeca proljece. Sunce njezno gladi mlado, zivo zeleno lisce na drvecu. Ptice imaju svoju Euroviziju i takmicu se za najbolju pjesmu, u parku dva patka tuku se za mladu patkicu koja nezainteresirano zaranja glavu u vodu. Malo dalje jedan patak vec se neumorno trudi postati tata malim pacicima. Vrtlari su uredili parkove i cvijece mirise.


Zaljubljene patke


Gledajuci vjencanje na TV u pubu..

A veliki grad je prepun ljudi. Turista, domacih i stranih je za manju drzavu. Ukampirali su se oko Westminstrke palace i katedrale. Traze mjesta gdje ce najbolje vidjeti Princa Williama i nevjestu Kate kad se budu vozili do crkve. Djevojke su najvise preokupirane nagadjanjem kakva ce biti nevjestina haljina.


Plaza na Temzi

Dirty Beach...

U mom pubu, gdje povremeno radim, je velika guzva. Ali cudi me kako niko bas ne razgovara o vjencanju. Nasi gosti su vise manje radnici iz susjednih ureda, parlamenta, koncertne dvorane u blizini. Veceras ce krenuti negdje za dugi, cetverodnevni vikend a mozda cak i produziti. Neki su otisli na dopust vec proslog tjedna, da iskoriste dva duga vikenda odjedanput.


Temza u mozaiku, napravljenom od komadica nadjenom na produ..

Danas mi je naporno raditi i jedva cekam da zavrsimo. Da sjednem na gradsku biciklu i prepustim se vjetru (racunam da ce ljudi biti previse pijani da bi se usudili iznajmiti gradske bicikle tu uz nas pub). Obozavam nocna bicikliranja po Londonu. Otkrivam nove puteve, zanimljive kutke... a bicikla je tako velika prednost! Pogotovo jer ga ne trebam ni kupiti ni zakljucavati. Dokovi za bicilke posijani su na svakih 100 - 200 metara pa se ni ne trebam brinuti oko kradje ili busenja guma.

Obozavam vjetar u kosi. London je grad propuha i jer ne znam biciklirati polako, vjetar me dobro preceslja. Ustanovila sam i da ima London uspone (cudno, a tako mi je izgledalo sve ravno, dok sam samo hodala). One hipokritske.. izgleda skoro ravno ali se vuku.


Tradicionalni engleski FISH & CHIPS (pecena riba i krumpirici zamotani u papir.. kao sto mi jedemo burek, recimo)

I tako ja bicikliram od Westminstera preko mosta, uz juznu obalu Temze do Liverpool Street stanice. Odlucila sam da pogledam kako se veliki grad pripremio na vjencanje Princa i njegove djevojke. Uz cestu su postavljeni satorcici i ljudi sjede oko njih na slozljivim stolicama. Veselo pricaju, sve prijateljski, kao da se poznaju vec godinama. Za ovu priliku ljudima je dozvoljeno kampirati i u parkovima pa je ugodjaj odlican. Kao da se niko ne moze posvadjati.. svi su dobro raspolozeni, ljubazni do drugih i osjeca se nekakva kamaraderija. Nema svadjanja, nema mrstenja... Medju ljudima ima i nekoliko namaskrianih ljudi.. neki su vitezi, drugi zmaji, neki imaju bijelo lice sa nacrtanim crvenim krizem St. Georga (zastnitinka Engleske) po sredini... a neka lice neke djevojke bilo je obojeno u plavo i imala je srebrne ukrase oko lica. Koliko god sam pokusala pogadjati sta bi ona pretstavljala, manje mi je bilo jasno. Dok nisam stigla doma i upalila telku. Ista ta djevojka je bila pred kamerom (valjda i reporterima nije bilo jasno sta pretstavlja, pa su je pitali).

"Katein zarucnicki prsten," rekla je ponosno i digla oba palca u zrak. Svasta! Samo u Engleskoj...

Nekoliko zaljubljenih parova sjedi uz cestu nasuprot katedrale, zamotanih u vrece za spavanje. Krajickom oka uhvatim kako neka djevojka njezno uzdahne i pogleda crkvu, a onda jos svog decka, sa nekom zeljom u ocima. Poruka je sasvim jasna. Uhvatim i njegov njezan osmijeh i poljubac na njeno celo. I prodjem...

Okrenem na VIktorijino nabrezje... Oko Londona (London Eye) sijaji u bojama britanske zastave (i jos koje druge, ako smo iskreni) i lagano se okrece. Crvena, bijela i plava mijenjaju se na kapsulama.


Noc prije...


PETAK, 29.04.2011 - Jutro na dan vjencanja




Radosna sam sto se kolega slozio da mijenjamo sihte. Danas sam inace trebala doci na posao vec u 7:00 ujutro, a sada mogu i u 10:00. Izasla sam iz autobusa na istocnoj strani centra Londona i iznajmila biciklu. Cak sam krenula sat ranije jer nisam bila sigurna hoce li me pustiti da bicikliram po zatvorenim cestama kojima obicno idem. Sve one su bile zatvorene za promet, a cesta uz Parlamet je bila zatvorena cak za pjesake. Prolaz je bio dozvoljen samo VIPovcima.



Sve sto hoda, puza, trci, vozi snaslo se toga jutra u sredistu Londona. Ovaj covjek na slici cijelo je nabrijezje prehodao ovako.. sa biciklom i zastavicom u rukama, a kujica je sasvim mirno stajala na stangi... bez da imalo izgubi ravnotezu. Kad sam ga zamolila za fotku, ponosno se postavio i nasmijesio.



Ako ste bili u Londonu znat cete da oko Big Bena nikada, ali NIKADA, nije da nema guzve. Tog dana bilo je potpuno prazno. Bez automobila.. Masa ljudi stajala je malo dalje i nekoliko policajaca je setalo preko mosta. Vec sam se za novu godinu, koju sam slavila vani, cudila kako londonski policajci mirno i efikasno savladavaju ogromne mase ljudi.

Vibracije u zraku bile su nevjerovatne... prijatne.. ne znam kako bih opisala.. kao da je cijeli grad zaljubljen... kao da su Will i Kate svaciji najdrazi rodjaci. Cak i anti-rojalisti, koji su se dosli buniti sa svojim transparentima, zastavama, vrecama za spavanje i satorima, bili su vise manje nasmijeseni i prijatno su razgovarali sa svakim ko bi se zaustavio uz njih. Transparenti su bili vise manje neprocitani. Ljudi su se pozdravljali kao da su svi iz istog sela. I cinici su zasutali... ljudi su se salili, ali onog uobicajenog engleskog cinizma nije bilo puno.


Reporteri na Westminsterskom mostu... praznom!

Na Viktorijinom nabrezju (sjeverna obala Temze) naletjela sam na prve bariere, zastrazene policajcima. Ljubazno su mi pomahali da nastavim pedalirati dalje. Kod sljedece bariere zaustavila sam se da ih pitam ako ce me pustiti preko Westminsterskog mosta, i malo nize, Lambethskog. Nisu tocno znali ali su rekli da vjerovatno nece bit frke. A inace imam i uz Lambethski most dok za biciklu pa mogu preko njega i pjesice.

Bas velike guzve jos nije bilo. Vjerovatno su se svi skupili u St. James praku ispred Buckinghamske palate i oko katedrale, cekajuci povorku. Nize dole, gdje se nalazi i nas pub, bilo je sve prazno i zatvoreno. Zato mi bas i nije bila jasna odluka naseg managementa da otvorimo pub jer sigurno necemo puno zaraditi. Imali smo cak poseban kraljevski meni, ali samo ga je neko narucio jedanput u dva tjedna.


Parkinga koliko volis... ali samo za policijska vozila


VIPovac... ili "pingvin", kako ih ja zovem.. ove u frakovima na cigareti..

U pubu sam spazila nekoliko nasih stalnih gostiju i nekoliko nonica koje su vise manje buljile u telku i pile cajeve. Ne bas neka zarada za firmu, je li. Za neko vrijeme pub se napunio i svi smo cekali na veliki dogadjaj. Na televiziji, nazalost.

Kad je Princ William sjeo u auto, ja i kolegica Sonia smo komentirale, da njegov brat Harry izgleda puno impresivnije. U trenutku kad je princ dospio pred katedralu, ja sam nekom gostu tocila "Seoskog Idiota" (Village Idiot) - englesko pivo.

Malo poslije se do crkve dovezla i nevjesta Kate, koja me podsjeca malo na pricu o Pepeljugi. Istina, Kate je iz dosta bogate porodice i nikad nije morala bas tvrdo raditi, ima mamu i tatu i sestru koji ju vole... ali je inace sasvim normalna, vrlo prijatna djevojka, koja voli setati okolo, odlaziti u shopping, zezati se na Facebooku, i tako dalje. Sada ce na sve to morati zaboraviti.

I William je dosta normalan decko (za princa) i voli nositi dzins, odlaziti u nocne klubove, itd. Kate je upoznao na faksu, dok su dijelili stan sa nekim drugim studentima. Navodno se od pocetka nisu bas ni druzili, iako je Kate bila u njega zaljubljena od djetinjstva i valjda je na zidu drzala njegov poster. Ali Kate i Wills u ono vrijeme nisu bas bili "drustvo".



Wills je Kate spazio tek na skolskoj modnoj reviji kad je prezentirala nekakvu prozirnu haljinicu (vjerovatno su je spazili i mnogi drugi decki) tako da nije ni morala izgubiti cipelicu, jer je Wills odmah izgubio pamet i zaljubio se u Kate. Kazu da njemu nije bas dobro islo u skoli i da je namjeravao sve pustiti, ali ga je Kate ubijedila da nastavi studije. Kad su se privremeno razisli, narod je mislio da jadna Kate sada strasno trpi... Ali Kate je samouvjereno tvrdila da nije bas tako i da je ona sposobna zivjeti i bez princa, a on malo teze bez nje, posto mu je uvijek bila dobra prijateljica i ne samo zaljubljena djevojka sa zvjezdama u ocima.


Numerolozi i astrolozi predvidjaju da ce brak Kate i Willa biti uspjesan i da ce Kate imati vise mogucnosti za uspijeh od Willove mame Diane, jer ju kraljica voli. Po karakteru, kaze neki numerolog, Kate je ozbiljna i solidna osoba dok je Will malo "sasaviji" pa se odlicno dopunjuju.

Vratimo se sada na vjencanje..

Kad je Kate dala Willu ruku, spazila sam da je djevojka vrlo nervozna i uplasena. Will ji je onda nesto rekao (analiticari citanja sa usnica, koje imaju na svim TV postajama, kazu da joj je reko da je prelijepa i posalio se sa njezinim tatom: "Je li.. mali dogadjaj u porodicnom krugu.."). I ako sam i sama malo cinicna ipak sam bila ganuta i pomislila sam kako bi WIllowoj pokojnoj mami bilo drago da je sa njim u tom trenutku. Pomislila sam da ce Kate stupiti na potpuno novu planetu sto ce njoj biti jos vise strano nego Diani, koja je ipak bila aristokratkinja.

U momentu kad su mladunci pristupili oltaru, neka mi je bakica narucila kapucino (kokos stara, sam si mislila.. nisi mogla pocekati da se vjencaju!!!). I jer je kod nas politika takva da gosti imaju apsolutnu prednost, otisla sam napraviti j...ni kapucino i namjerno sam pustala paru tako glasno da bakica ne bude nista cula.

Kad je Will stavio Kate prsten na ruku, cura se pocela tresti. Mogu mislit.. gotovo je sa njezinim privatnim zivotom sada.. sada je prvo njihova (kraljevska) i onda nasa (narod)... nema vise zezanja po Facebooku.. shoppinga sa prijateljicama po Oxford streetu..

Kad se vjencanje zavrsilo, pub se ispraznio.. ugasili smo televizije i do zatvaranja tek je poneki turista usao... da ide na WC. Jedna djevojka je dotrcala u panici do sanka:

"Sta je vec gotovo... jooooooo.. sve sam zakasnila zbog guzve.. .si vidla Kateinu haljinu?"

"Ehm... pa jesam... mislim da ju je vidio cijeli svijet.. ", kazem.

"Kakva je bila?" pita ona sa razrogacenim ocima.

"Aaaaaam... kako bi rekli... onako bijela, dugacka... sa velom..." okrecem oci kao da se zelim prisjetiti.. Pa kako bi covjek opisao vjencanicu???

"Je li bila lijepa?" opet ce ona...

"Pa da li ti mislis da ce princeva nevjesta imati ruznu haljinu?" namrstim se i pokazem joj prstom televiziju koju je neko bas upalio da vidimo reprizu. Evo, gledaj...

Usao neki tip, inace nas stalni gost, pa ga pitam da li je sto vidio od blizu.. .Mahnuo je rukom i ozbiljo mi rekao: "A joj.. bio sam cak pozvan ali zbog guzve nisam mogao uci... " Zacudim se i pogledam ga a on mi se nasmije...

"E i ja sam ti bila pozvana ali sam rekla Kraljici da na zalost ne mogu jer danas radim... a sef mi nece dati slobodno..."

Odem u restoran posluziti grupu mladica koji su ogladnili...

"Zasto nema kobasica i pirea na kraljevskom meniju?" pita me jedan kad mu pokusam prodati drugi Kraljevski Meni u dva tjedna. Sta da mu kazem?

"Zar ti mislis da bi kraljica jela kobase i pire? Pa pise da je kraljevski meni, jeli..." i pogledam sefa koji me gleda iza sanka... on digne palac za OK...

U 15:00 pub se potpuno ispraznio a mi trebamo imati otvoreno do 22:00.... Ali cu bar biti placena za zijevanje...

SLIJEDECI DAN...

Igraliste za djecu... HELTER SKELTER


Je li neko za nogomet?


ako vam je tesko stajati...

Izvnuta krava inace pozornica festivala Udderbelly (udder - vime, belly - trbuh)

"U jednom danu samo jedan los trenutak ostace nam u glavi cijeli dan i kvariti nam raspolozenje. Ali pomislite koliko malih, lijepih trenutaka ste taj dan dozivjeli, sto ste sve uhvatili krajem oka... i zaboravili. Sve zbog jednog jedinog loseg trenutka!" smije nam mentorica kao da smo mala djeca koja su otisla krasti bombone kojih u kuci imamo vec punu kutiju.

"Da li se jos uvijek srdite od jutra kad ste stajali u dugom redu u ducanu, zurilo vam se na posao, prodavacica na blagajni bila je u transu i neka nonica je cijelu vijecnost brojala sitnis? Ili ste cekanje u redu iskoristili za gledanje oko sebe... tko u vasem redu ima zaista lijepu kosu, zasto neki covjek ima izgled na licu kao da sanja, kamo gleda ono dijete sto ga drzi mama u narucju, da li vam se dijete nasmijalo?" prica ona dalje.

Mislim, da sam shvatila o cemu prica i odlucila zapisivati moje lijepe trenutke... Dala sam si zadatak, najmanje 2 dnevno.

_____________________________

13 | 08 | 2011
Na vlaku, u subotu ujutro
Sredovjecan par, negdje u ranim sezdesetima... sjede jedan nasuprot drugome. Mirni su, opusteni. Zaljubljeno se gledaju. Muskarac stavi nogu zeni u narucje i ona njemu. Nijezno jedan drugom masiraju stopala dok prolazimo kroz valovito zelenilo Engleske, sa malim rasejanim selima koja izgledaju kao nesto iz Gospodara prstenova. Refleksoterapija u svakidasnjem zivotu. U srcu mi nekako toplo i znam da cu se uvijek nasmijesiti kad se sjetim... u glavi zacujem 'mantru' mojih necakinja "ja bi-ja bi-ja bi..."

Stanica metroa u Londonu, subota navecer
Dok cekam vlak, krajem oka uhvatim nesto medju tirovima. Obitelj miseva trckara vamo tamo. Mali beba mis njuska prazan plasticni loncic za kavu. Odluci da mirise dobro i udje u njega, lagano ga ljuljkajuci. Malo veci mis priblizi se, stane uz loncic i pocne cviliti... Mozda je mama mis. Osjeca vibracije na tirovima i zeli svoje dijete odvuci od opasnosti. Malo dalje su dva poveca misa. Izgledaju nervozni dok trckaraju vamo tamo i traze hranu. Izgleda da svaki mis ima svoj teren za istrazivanje. U jednom trenutku oba misa zalete se jedan u drugog i ljutito zacvile. Stanu na zadnje noge i bijesno se pocnu samarati. Prasnula sam u smijeh i tako privukla pozornost i drugih ljudi... od jedanput se cijela stanica smijala.

Autobus, subota navecer
Guzva je. Nekako se uguram kroz vrata autobusa i, cudo veliko, nadjem dva slobodna sjedala uz izlazna vrata. Sjednem. Jedna crnkinja i njezin tinejdzerski sin stanu uz sjedala. Mama sina njezno gurne na sjedalo, kao da je malo dijete. Stanem se dizati sa svog sjedala da joj dam mjesta uz sina, a ona i mene njezno gurne natrag na sjedalo.
"Samo neka on sjedi," kaze mi nekako zalosno ali se ljubazno nasmijesi. Pocnem citati svoju knjigu i odjednom osjetim da me neko miluje po ruci. Trznem od iznenadjenja i pogledam decka uz mene koji nezainteresirano gleda kroz prozor. U cudjenju pogledam njegovu mamu koja sinu kaze da pusti moju ruku. Onda se okrene meni: "Oprostite, moj sin je autistican... i vrlo se plasi ljudi ali izgleda da mu se vi svidjate..."
Nekako mi je milo i nasmijesim se mami i sinu.

14 | 08 | 2011
Metro u Londonu, nedelja popodne
Uguram se u vlak i naslonim se na staklo uz sjedala. Na ljevoj strani su kolica i u njima preljepa, crna bebica. Ima ogromne cokoladne okice i njena meka, vunasta kosica puna je raznobojnih masnica. Studiozno me gleda, od glave do peta, od peta do glave. Nasmijem se maloj i zatrepcem ocima. Njezin pogled postane strog i zacudjen... Ja se osjecam malo glupo. I tada se pojavi, kao suncana zraka medju tamnim oblacima... krezubi smjesak, mangupske iskrice u ocima i veselo mahanje rucicama.
Tata koji sjedi uz kolica skloni se prema bebi i pokusa privuci njezinu pozornost. Mala ga pogleda, samo na trenutak, i onda opet mene. Osjetim njezin pogled, opet joj se nasmijesim i trepnem ocima. Mala opet mase rukicama i veselo vrisne.

Jeste li culi za Banoffee? To je slatka, ljepljiva poslastica iz banane i mekane, kremaste karamele (toffee na engleskom, ukus je isti ko bomboni Werthers Original). I, da... deblja! Ali je vrijedna grijeha.

Banoffee Pie 'rodila' se u juzno-istocnoj Engleskoj (Sussex) 1972. godine, u pubu The Hungry Monk (danas je pub pretvoren u apartmane). Izumitelj Banoffee Pie jos uvjek si cupa kosu jer svoj recept nije autorski zastitio. I kad je vec (opet) u igri Zeljezna Lady - ovog puta u filmu - nek vam sapnem da je Banoffee Pie najdraza slastica Margaret Tatcher. A i meni je draga (vidi mi se na struku).

Na prvi pogled je prilicno jednostavno napraviti Banoffee:
1. Podloga od keksa (cimetovi, McVitties digestive... )
2. Toffee krema
3. Banane sa slagom.

Originalni recept za Banoffee je dosta kompliciran i ne bas stedljiv sa energijom. Treba napraviti tijesto za pitu rucno. Pa onda treba kuhati zatvorene konzerve kondenziranog mlijeka 3 sata (nije bas stedljivo sa energijom) i onda jos sastaviti sve to. Zato vam ovdje dajem jednostavniju variantu recepta za Banoffee.

Sto vam je potrebno:
12 suhih keksa
ili ili
+
kondenzirano mlijeko
ili
+

+
Smedji ili muscovado secer

+
banane

+
Tuceno vrhnje

Kakao ili cimet za dekoraciju
+
ili

1. Podloga od keksa
12 suhih keksa stavite u plasticnu vrecicu, zatvorite i izvaljajte sa valjkom ili bocom, dok ih ne izdrobite (mozete upotrijebiti i multipraktik). Stavite izdrobljene kekse u zdjelu i primjesajte
75g topljenog maslaca te dobro izmjesajte. Istresite sve zajedno u model za pite i dobro nagnjecite da dobijete cvrstu podlogu. Stavite u frizider.

2. Toffee krema
125g maslaca istopite u loncu i dodajte
125g smedjeg ili moscovado secera. Kad secer karamelizira (pocne se pjeniti) dodajte
400g sladkog kondenziranog mlijeka iz konzerve. Mijesajte dok ne zavrije i smanjite vatru na minimu te kuhajte jos 5 minuta. Mijesajte dok ne dobijete glatku karamelnu kremu. Pazite da ne bude pretvrda za razmazivanje. Prelijte kremu preko podloge od keksa i razmazite ugrijanom zlicom. Stavite u frizider za sat i pol.

3. Dekoracija od banana
3-4 cvrste banane narezite i slozite na karamelnu kremu i stavite u frizider za pola sata.
200ml tucenog vrhnja premazite preko banana i potresite sa kakaom u prahu (moze i cimet). Dobro ohladite, pozovite sto vise gostiju (da svatko dobije manji komadic i ne udeblja se previse) i ponudite uz kavu.

Ako zelite vidjeti gornji recept u slici i rijeci, pogledajte video vesele gospodje Titli (na engleskom). I naravno, eksperimentirajte... ko zna, sta ce ispasti!





Spremite se za maratonski jogging.
_______________________

Pocelo je to jos dok sam zivjela u selu na granici Engleske i Walesa, medju ovcama, repom i tikvama. Na prvi pogled tamo stvarno nije bilo niceg drugog. Bez signala za mobitel, cak obicni telefon rijetko je radio, a na televiziji je i usred ljeta padao snijeg. Ali, kako mi je rekla Mamica (ciju sam djecu cuvala), tu 'u grmlju' svasta se desava. Tutnula mi je u ruke novine sa oglasima.

Za oko mi je zapeo Tango. Pravi, argentinski tango usred engleske divljine. To mora biti zanimljivo. I tako sam jedne zimske veceri sjela u auto i vozila se 16 km do prvog malog gradica, vec preko valezanske granice. Usla sam u neku staru zgradu, popela se nekim skripavim, drvenim stepenicama i dosla u neku drvenu dvoranu, koja je izgledala kao skladiste. Neki ljudi su sjedili na nekakvim drvenim klupama, po drvenom podu tupkali su koraci, a na drvenim zidovima bile su objesene nekakve slike. Na malom drvenom stolicu stajao je MacBook i svirao tango muziku, presnimljenu direktno sa starih, skripavih ploca. Po klupama su tu i tamo bile nekakve svjecice, a tmurno svjetlo iz jedine zarulje negdje u kutu osvetljavalo je samo jednu stranu lica. Kako mi je to bio prvi susret sa grupom stranih ljudi, otkad sam stigla u Englesku, malo mi je bilo neugodno, a i po prirodi sam nesto sramezljiva.
Ali ovdje sramezljivost nije imala sanse. Odmah su me poceli zapitkivati to i ono, bez onih statistickih pitanja (godine, od kuda si, koliki ti je broj cipela, maticni broj, telefonski broj itd..). I skuzila sam da sam u stvari najmladja tamo. Ostali su bili u godinama 45+, pa sve do preko 70.

"Tango ima samo pet koraka," culi smo glas naseg voditelja i svi su odmah stali u krug. Radoznalo sam slusala sta ce biti. Nikada nisam uspijela dobro nauciti valcer i te stvari, kod kojih treba paziti i brojati korake. Ja plesem intuitivno, impulsivno i onako, iz sebe, a tesko mi se bilo i prepustiti plesacu, koji 'vodi'. Zato mi je tango bio izazov.

"Ti koraci su: NAPRIJED, NAZAD, LIJEVO, DESNO i STOP," nastavio je voditelj, pokazivajuci nam te korake. Zar samo to, cudila sam se u sebi. Ali uskoro mi je postalo jasno, kako ide pravi argentinski tango. Tu nema ustogljenog drzanja, nema brojanja, nema koreografije… to je samo sinkronizacija dviju tijela, prijenos tezine sa jedne noge na drugu, i strast. Nesto kao seks… ili kakav bi seks morao biti.

Necu sada duziti o Tangu… samo da kazem da je to bio uvod u najbolje tulume koje sam dozivjela u zivotu. I odlucila, da zelim ostariti u Engleskoj (penziju niti kod nas ne mogu ocekivati ali ovdje se stariji ljudi bar znaju zabavljati).
Na tim tulumima uvijek ima dobre hrane, jer svatko nesto skuva (a godine donose iskustvo, pa je hrana odlicna). Uvijek ima dobrog pica (jer iskustvo donosi i dobar izbor vina, piva, mjesanih pica.. ). Uvijek ima dobre zabave (jer kad si vec prozivio svoj zivot, obavio sve duznosti, mozes pustiti sve k vragu i uzivati kako zelis…)… Da o zanimljivim zivotnim pricama niti ne govorim. Bilo je tu otkacenih umjetnika, glasbenika, spiritualista, aristokrata, itd… Neko je napravio svoj avion pa njime leti okolo, drugi je profesionalni pripovjedac prica, neka gospodja ima konje ali zivi u rijecnom brodu…

Kad sam stigla u London shvatila sam da u stvari 'starci' vise (i bolje) tulumare nego mladi. Mladi moraju raditi po cijeli, zaradjivati, otplacivati hipoteke, odgajati djecu, brinuti se za izgled, hvatati curu ili decka, udavati/zeniti se, roditi bebu ili tri… i za vikend se idu napiti, izbljuvati, otspavati glavobolju i onda Jovo nanovo....

A starce bas boli… idu ti oni jedan dan na karaoke, drugi na nekakav ples, treci naprave tulum u kuci, cetvrti je dan za maskarade na neku temu… onda krenu za nekoliko dana u Spanjolsku, pa mozda za dva tjedna na Barbados, i tako dalje. Cuvati unuke? Ma daj.. mozda ponekad… ali oni su svoje bebe "odradili", pa neka sada mladi vide kako je to.
Ako mladi stanuju kod roditelja? Samo vi izvolite.. nas ionako skoro nema kuci… kuvajte si, kupujte si hranu, perite si ves.. racuni su vam u postanskom sanducicu… Mi idemo autodomom na put oko svijeta. Ili mozda kargo brodom do Australije. A mogli bi i otpjesaciti od Wales do Irske, sta kazes stara?

Moja prijateljica Karolina, inace umjetnica sirokog spektra, ima prelijepu farmu koja je postala moje spiritualno ljeciliste. Karolina je prilicno siromasna (novcem) i stanovati kod nje nije kao vikend u hotelu sa 5 zvjezdica… obicno dobijem neku staru, musavu spuzvu za krevet, ciste plahte i vrecu za spavanje. Ljeti mogu spavati na vrtu i gledati nebrojene zvijezde na nebu (ako ne pada kisa... )

Ponekad neki susjed-lovac donese Karolini uhvacenog fazana, pa negdje se nadje i komad janjeta… Karolina ima sasvim umjetnicki nacin kuhanja, pa ubaci u lonac to janje, malo fazana, suhe sljive, marelice, poneku grancicu ruzmarina, zalije nekim bijelim vinom, doda krumpir, slatki krumpir, luka, cesnjaka, zacina, bilja.. i sto jos joj se nadje pri ruci. Kaze da tako arapi spremaju janje. Moze bit, a odlicno je. Karolina ne moze placati racune grijanja zimi, pa joj je jeftinije zimu provesti u Kini.

I tako sam jednog dana u Londonu upoznala Wendy, otkacenu gospodju, spisateljicu od nekih 60+ godina. Radila sam kao recepcionista u spiritualnom centru moje kolegice, a Wendy je imala Andjeosku radionicu. Posto to spiritualno meni nekako 'ne ide' iako me zanima, ja sam ipak posla na Andjeosku radionicu i susrela svog andjela cuvara. A Wendy me uzela pod svoje krilo (valjda andjeosko) i postale smo prijateljice.

Najprije me odvela na neki rodjendan njezine prijateljice koja je slavila 70. rodjendan (gospodja je izgledala 50). Slavljenica je nosila usku mini haljinicu sa leopard uzorcima, a njezin muz (inace strastveni socialista) nosio je tijesnu maju sa tigrastim uzorkom. Njih dvoje su non-stop plesali. Na zurci je bilo svih mogucih ljudi.. od vrlo mladih, do vrlo starih. Ali to uopste nije imalo veze… svi su pricali medjusobno bez ikakvih problema, zezali se, plesali na ono malo prostora (niti 1 kvadratni metar). Neka druga gospodja podijelila je pozivnice za njezin rodjendan, u subotu prije Valentina.

"To moras vidjeti," kaze mi Wendy. "Ona ti zivi tocno nasuprot Britanskog Muzeja u sred Londona i ima velik stan… tu ti dodju svi moguci ljudi.. veliki spektar…. i onda se svira, bubnja, pjeva tulumari sve do ponedeljka…"
Otisla sam na tu zurku i stvarno je bilo tako. Slavljenica je nosila nekakvu svilenu, srebrnu haljinicu do koljena i na nogama tenisice. Ostali gosti su isto tako bili obuceni na razlicite nacine (neki gospodin nosio je kravatu iz onog omota sa baloncicima).
Iznenadila sam se bubnjanjem… tu je bilo najmanje 15 ljudi u jednoj sobi i neki crnac poceo je nesto lupkati po nekakvom bubnjicu. Ostali su mirno pricali, jeli, pili... onda je neko drugi poceo lupkati po necemu… u malo drukcijem ritmu… Neka gospodja je pocela zlicom lupkati po tanjiru.. za 15 minuta cijela soba se pretvorila u bubnjarsku festu i tko je usao u tu sobu nije mogao odoliti divljim ritmovima. To bubnjanje je trajalo dva, tri sata.

"Hoces li doci na moj mali soirée u subotu," pitala me Wendy prosli tjedan. Pristala sam i kupila bocu vina iz bio-grozdja. Cim sam usla Wendy me potjerala u kuhinju da se posluzim hranom. I ja, kao prava vocna muha, navalila na jagode, grozdje, sljive (mene voli Ive.. ). Onda sam se zaljubila u Wendyinog psa. On je Saluki pasme. To je pustinjski pas iz arapskih zemalja i jedini, koga muslimani/arapi smatraju 'cistim'. Pas se zove Frankie i prekrasan je. Visok, vitak, kao hrt, samo sto ima perjastu dlaku, a zna i hipnotizirati ljude.



Kad sam se najela, Wendy me pretstavila ljudima u dnevnoj sobi. Svi su imali po nekoliko bubnjeva i drugih instrumenata oko sebe. Osim Wendynog muza sve su bile zene… u stvari… Tamo je bila i Nora… koja je transseksualac… ili transseksualka (ne znam tocno kako to ide.. ako se musko pretvori u zenu, da li je transekssuaLAC ili transseksualKA?). Nora jos uvijek ima muski glas i muske ruke, a inace izgleda kao lijepa sredovjecna zena. Ali to bice ima najmiliju osobnost koju sam ikad srela. Nora je jako talentirana.. svira sve moguce instrumente, a 30 godina je radila u cirkusu, kojeg vodi njezina sestra. Dugo je radila i sa invalidnom djecom (i djecom sa raznim mentalnim i fizickim problemima) sa velikim uspjesima, ali posto su poslodavci imali odredjene predrasude, morala je sa time prestati.

Tu su bile i neka podeblja zena sa sivim pletenicama, koja je izgledala kao zena indijskog poglavice. Pa jedna zabavna zenica velikih naocala i kratke kose, koja odlicno bubnja. Malo kasnije pridruzile su nam se jedna Amerikanka i njezina prijateljica iz Holandije… inace lezbicni par. A bio je i jedan mladi decko iz Indije, koji se sprema na put po Evropi prije nego sto ode na studije.
Osjecala sam se kao u filmu. Bilo je tu smijeha, pjevanja, lupkanja… Onda je gospodja sa velikim naocalama odlucila da ce nas uciti sinkroniziranog bubnjanja.

"Ovako.. pjevacemo A-NA-NAS, A-VO-KA-DO, A-NA-NAS, A-VO-KA-DO, MAN-GO… i bubnjati po tom ritmu.. zajedno…" Pokazala je kako, i poceli smo. Najprije je to bila buka, svatko je lupao u svom ritmu, ponekad smo se gubili u tom ritmu pa presli na svoj, ali uskoro smo se uskladili…
I kad smo konacno sinkronizirano lupali "ananasavokadoananasmango", to je trajalo, kako mi se cini, SATIMA. Ritam je poceo djelovati… najprije sam ga osjetila negdje u trbuhu… Da li je to zbog ananasa, avokada ili manga, ne znam… ali moja crijeva su pocela skakati u ritmu. Onda se taj ritam dizao po kraljeznici prema gore.. dosao do grla.. i onda u glavu…



I odjedanput sam bila u dance-transu. Plesale su noge, lupale su ruke, u usima je bio samo ritam. Probudilo se nesto plemensko iz pradavnih vremena… osjetila sam ritam srca zemlje i svemira… Osjetila sam da mi je pod nogama nekakva vruca zemlja ili prasina.. Logika, razum… u strahu su se makli negdje u neki kutak i preplaseno virili van.
Odjedanput sam osjetila neciju ruku kako je zaustavila moju. Odmah sam se 'probudila' i skuzila da sam jedina bubnjala, ne znam koliko dugo. Drugi su mi se smijali i rekli da sam prirodno nadarena. Ha!

Nora je onda od nekud izvukla svoj iPod i nekoliko frulica i pocela svirati "Ain't no sunshine when she's gone…". To bi kao trebao biti njezin mali nastup ali mi se nismo mogli oduprijeti pa smo je poceli pratiti bubnjevima, suskalicama i drugim stvarima.
Dok smo se odmarali poslije Amerikanka je izvukla iz torbe neki omot i iz njega izvadila nekakav crni papir. Pocela ga je nuditi okolo i vidjela sam da ljudi trzu komadice tog crnog papira i stavljaju ga u usta. Kad je papir dosao do mene, otrgnula sam komadic i sumnjicavo ga gledala.

"To su ti morske alge," rekla mi je Amerikanka… "moja najdraza hrana!"

Stavila sam taj komad papira u usta, a drugi su skoro pukli od smijeha kad sam napravila facu. Okus je bio odvratan! Ipak sam prozvakala i progutala i osjecala se kao da sam prozvakala pola plaze pune suhe morske trave.

Na kraju ostale smo same, ja i Wendy i dugo pricale. Obozavam slusati zivotne price ljudi koji su svasta prozivjeli… Filmovi, masta, romani… ne mogu dostici to sto se desava u Pravom Zivotu. Ako mu se prepustimo.
Prepustiti se zivotu znaci uzivati slobodu… onu pravu.

Moram vam prvo objasniti da sam refleksoterapeutica. To vam je specialna masaza stopala (ili dlanova, ili uha, a moze i obraza) kojom stimulirate reflekse organa u tijelu. Ali da ne duzim, o tome cu vise drugom prilikom.

Refleksoterapiju sam studirala u Londonu i zaljubila se u tu jednostavnu ali ucinkovitu tehniku. Cak sam nastavila studij klinicke refleksoterapije sto mi daje mogucnost da radim i u bolnicama, pa i suradjujem sa doktorima (to vam je tu normalno i regulirano, zdravstvena zbornica cak ima registar komplementarnih i alternativnih terapeuta). Profesionalni terapeuti se uclanjuju u profesionalne organizacije koje reguliraju i kontroliraju izvodjenje terapija. To znaci da mora svaki terapeut imati prave kvalifikacije, osiguranje i da mora razvijati svoje znanje.

Tako su organizirani tockovani tecajevi tokom godine za clanove tih organizacija a terapeuti su duzni voditi portofolio i skupljati odredjeni broj tocaka na godinu.To se zove KPR (kontinuirani profesionalni razvoj). Jedan od takvih tecajeva bio je i tecaj citanja stopala ili SOLESTRIJA. Moja profesorica je o tome napisala zabavan clanak koji vam prevodim dolje:


NE UDAVAJTE SE ZA MUSKARCA KOJI MRDA MALIM PRSTOM
ili kako stopala otrkivaju tajne karaktera

Originalni clanak na engleskom mozete procitati ovdje.

Oci mogu biti ogledalo duse ali ako stvarno zelite nekoga dobro upoznati pogledajte stopala. Citanje stopala (solestrija) prakticira se u Indiji i Kini vise od 5000 godina gdje se vjeruje da su stopala ogledalo cijeloga tijela.

Svaki zulj, tvrda koza, itd moze pokazati na probleme u tijelu. Na primjer, unutrasnji luk stopala povezan je sa kraljeznicom. To znaci da ce spustena stopala cesto pokazivati na probleme sa kraljeznicom. Istocnjaci vjeruju da su duh i tijelo povezani tako da su fizicni problemi odraz osobnosti. Na primjer, ljudi sa pljosnatim stopalima su se mogli truditi da se iskazu kao oni sa jako "cvrstom kraljeznicom" ali posto su neovisnog duha (to pokazuju visoki lukovi) mogli su si naloziti previse.

Da li u tome ima istine?
Absolutno, kaze Jane Sheehan, refleksoterapeutica i autorica 3 knjiga o solestriji. Jane cita stopala preko 10 godina i ubijedjena je da stopala govore sve o nama. Od toga kako nam rade crijeva do stanja osobnih odnosa.

Jane kaze: "Izujte cipele i skinite carape i mogu vam reci da li ste divlji, avanturista koji voli riskirati, ili ste zeljni stabilnosti, reda i harmonije u zivotu. Znacu i da li ste prosle noci popili previse ili pojeli previse cokolade.
(Ovo mogu potvrditi... na tecaju Jane me je "procitala" u sekundi... hodala sam bosa pa je samo malko pogledala nadole.. i meni je celjust pala do poda).

Ovdje vam Jane pretstavlja svoj vodic o tome sta vasa stopala govore o vama:

PALAC
Ako je vas palac duzi od ostalih prstiju na nogama, vi ste pametni, mastoviti mislilac. Znate naci genialna rijesenja za probleme i ideje samo prskaju. Nikad niste bez odgovora i stvari znate vidjeti iz razlicitih perspektiva. Ali mozete imati i problema sa koncentriranjem i moze se desiti da ne zavrsavate vase projekte.
Ako je vas palac proporcionalno malen, to ce reci da ste odlican 'multi-praktik'. Mozete raditi vise stvari odjedanput, vrlo ste ucinkoviti i znate odlicno delegirati zadatke. Svoj sarm znate iskoristiti za ubijedjivanje drugih u svoje ideje.

DRUGI PRST
Sto je vas drugi prst duzi to vise imate voditeljskih sposobnosti. Dinamicni ste i snalazljivi ali vasa zelja da rijesavate probleme kako vi hocete i nikako drukcije, moze se pretvoriti u komandiranje.
Indijska folklora kaze da su ostrooke mame sprijecile zenidbu svojim sinovima ako su nevjeste imale dugacak srednji prst, jer je to znacilo da vole komandirati.
Ako je vas drugi prst manji od ostalih znaci da si ne znate uzeti vremena za donosenje odluka. Cijenite harmoniju i nikako ne volite usiljavati svoju volju u razlicitim situacijama.

TRECI PRST
Kinezi povezuju energiju, volju i namjeru sa trecim prstom. Ako je duzi od ostalih prstiju znaci da ste izvanredno energicni i snalazljivi, pogotovo na poslu. Sto je vas prst duzi to vise volje imate za uspijehom u karieri. Vi ste perfekcionista i mozete postici ogromne uspijehe vasom odlucnoscu i energijom. A sa druge strane mozete imati tendencije potpuno se prepustiti radu i zaboraviti na obitelj, zabavu i ljubav (radoholicari).
Ako je treci prst kratak vi znate uzivati u zivotu. Volite biti opusteni i ne volite se sekirati oko nicega. Drugi vas mogu nazvati lijencinom a vas argument ce biti da je zivot kratak i treba ga uzivati.

CETVRTI PRST
Dugacak i ravan cetvrti prst znaci da vam je obitelj jako vazna. Ako niste saglasni sa ljudima koje volite, cetvrti prst ce se savinuti prema stopalu. Vi znate slusati druge i volite se brinuti o njima ali svaka nesuglasica duboko ce vas povrijediti. Tesko se odvajate od problema drugih ljudi. Kinei bi rekli da ste njezna i ranjiva dusa. Vase zdravlje moze trpiti kad su u kuci problemi. Ako su svi prsti podvijeni morste se nauciti opustiti, odlijepiti se od prolema i ne primati na sebe probleme drugih.
Kratak cetvrti prst znaci da vam obitelj nije tako jako potrebna da prezivite. Vas fokus je negdje drugdje.

PETI PRST - MALI PRST
Za one sa maleckim prstima karakteristicno je da su mangupski ko mala djeca. Ne volite prihvacati odgovornost, brzo se dosadjujete i stalno trazite razonodu. Vrlo ste zabavni u drustvu, volite se druziti i imate smisla za humor. Vase petarpanovske tendencije mogu vas dovesti u probleme - svi moramo nekada odrasti.
Ako sa malim prstom mozete mrdati odvojeno od cetvrtog prsta vi ste impulsivni, avanturisticni i nevjerovatno sarmantni. Volite flirtati i zabavljati se. Ako ne mozete mrdati sa malim prstom vama je vazna rutina, lojalnost i predvidljivost.

Ako zelite ludu i zabavnu noc sa nekim, potrazite osobu koji moze mrdati malim prstom, ali za brak vam je sigurniji koji mali prst ne moze mrdnuti ni da mu se radi o zivotu.



Kako mjeriti duzinu prsta na nozi - duzina noznih prstiju je vrlo vazna kad citamo stopala. Pravilno mjerenje prstiju mjerimo tako da zamislimo diagonalnu crtu koja ide od velikog prsta do vrha malog prsta. Prsti nad tom crtom su dugi, a oni ispod crte su kratki.

PRSTI KOJI SU SI SLIJEDE PO DUZINI (svi prsti su 'na crti')
Ako je svaki prst malo manji od susjednog (ili veci, zavisi gdje pocnete mjeriti) to pokazuje na metodicnu, preciznu i vrlo prakticnu osobu. Zanimaju vas detalji i sve sto zapocnete, vi cete sigurno i zavrsiti. Vi ste radnik iz snova i vjeran prijatelj, na koga se uvijek mozemo osloniti. Samo pazite da ne budete previse kriticni do drugih jer nisu tako uravnotezeni kao vi.

SIROKA STOPALA
To su solidna radnicka stopala. Vi ste uvijek u pogonu i tesko vam je mirno sjediti i jednu minutu. Kinezi bi rekli da su vam stopala cvrsto na zemlji. Vi ste najsretniji kad imate sto raditi, ali morali biste uzeti malo vremena za sebe, za nesto mira u vasem zivotu. Zaustavite se malo i razmisljajte. Velika je razlike izmedju ljenjivim sanjarenjem i njeznom refleksijom.

DUGACKA, USKA STOPALA
Vama je najdraze kad vas se mazi. Vama nije nikakav problem delegirati zadatke - zasto bi se vi trudili nesto raditi kad mozete druge ubijediti da to ucine za vas? Imate vrlo jak osjecaj za estetiku i potrebna vam je ljepota u vasem okolisu. Bez obzira na vase prihotke, vas dom ce uvijek biti prekrasan. Kinezi kazu da imate princezina stopala koja se jedva doticu tla. Rodjeni ste da vam se sluzi, ali ipak ponekad pomislite na nas ostale.

LUKOVI STOPALA
To su unutrasnji lukovi stopala. Visoke lukove mozemo naci u ljudi koji su vrlo neovisni i dovoljni samim sebi. Treba im puno vremena za sebe i cesto ih drugi optuzuju da nisu drustveni. Ljudi sa visokim lukom imaju jako cvrst duh ali bi se morali prisjetiti da ponekad zamoliti za pomoc nije znak slabosti. U kineskoj filozofiji su ljudi sa visokim lukovima u opasnosti da postanu tvrdi i krhki.
Ako su vasi lukovi obicni ili niski vama je potrebno drustvo drugih ljudi, drustveni ste i do neke mjere ekstrovertirani. Volite uzivati i zelite da sa vama uzivaju i drugi.

VASA STOPALA MOGU UKAZATI I NA ZDRAVSTVENE TEGOBE

Ljuske na kozi ili koza koja se ljusti - u kineskoj medicini koza pretstavlja vasu reakciju na zivot. Ako se koza ljusti to znaci da ne pazite na sebe. Previse se trudite i vjerovatno vam je potrebno vise ljubavi u zivotu.
Djelomicno potamnjena koza na jastucicima prstiju - to moze znaciti depresiju. Depresivni ljudi cesto hodaju tako da je tezina na prednjem dijelu stopalima i na prstima.
Grebeni na noktima - vertikalni grebeni mogu znaciti teskoce u metabolizmu ili probavnom sistemu. Pokusajte zdravu prehranu. Horizontalni grebeni odraz su velkog stresa.
Tamno crvena ili roza podrucja na kozi - to pokazuje na duboku emocionalnu bol ili ranu. Ako su stopala blijedja od ostalog tijela to znaci slabu cirkulaciju.
Otekline pod gornjim jastucicem stopala (pod prstima) - to podrucje pretstavlja trbuh i jetru. Ako je taj dio otecen smanjite alkohol i masnu hranu.
Mekano, spuzvasto podrucje oko ahilove tetive - to moze pokazivati na teskoce sa plodnoscu. Smanjite kofein i povecajte unos vode u tijelo.

STA O VAMA GOVORI BOJA LAKA ZA NOKTE

CRVENA - ambiciozni ste, zelite vise energije.
NARANCASTA - veselje, zelite vise zabave
ZELENA - zelite vise mira i harmonije
MAGENTA - zelite razumijevanja i njege/njeznosti
CRNA - zelite se zastititi od negativnosti, stvoriti uticaj misterioznosti i privuci vise samodiscipline/samokontrole
SMEDJA - zelite osjecaj udobnosti i ugode
ROZA - zelite vise ljubavi i pozornosti u zivotu
ZLATNA - zelite jasnu komunikaciju i pozitivnu akciju u susretanju novih izazova
SREBRNA - prolazite kroz samorefleksiju
TURKIZNA - zlite vise slobode i neovisnosti
PLAVA - zelite mirnocu, strpljenje ili iskrenost u komunikaciji
INDIGO - zelite percepciju ili intuiciju
LJUBICASTA - zelite dostojanstvo ili biti postovani takvi kakvi jeste

Prosli petak dogovorimo se Suki, Zora i moja malenkost da se nadjemo u Celsiusu. Barcicu sa hranom i vrlo (VRLO!) glasnom muzikom. Kao da nam to bude pola prijateljski a pola poslovni sastanak. Inace Suki i Zora su moje studijske kolegice (zajedno studiramo komplementarne terapije). I posto obadvije imaju djecu govor je teko i o njima (naravno).

Zora se bas nije, jadna, hvalila jer je u velikoj dilemi. Ima preslatku kcerkicu od 9 godina koja je autisticna. I to jako. Kaze Zora da je mala do trece godine bila normala, cak natprosjecno. Pjevala je tri pjesme od Whitney Houston ko velika i to sa plesanjem pred ogledalom. A onda je doslo cijepljenje i mala je postala autisticna. Sada ne govori i jos uvijek mora nositi pelene. I sad je Zorina dilema dali malu dati u posebnu skolu, gdje bi mala ucila i zivjela uz primjerenu skrb ili je ostavit doma. Zora nema muza niti partnera a brine se jos za nekih sestoro mladjih brace i sestara. Nekako smo se ja i Suki slozile da bi mozda bilo dobro malu dat u tu skolu. Uvijek je moze posjecivati a ako joj se ne svidi, moze je opet uzet doma. Zora nema ni trideset godina a otkad je rodila malu nije imala nikakvu vezu. A lijepa je, duhovita, hrabra.. treba malo zivjeti.

I tako, kad nas je Zora skoro "poklopila" tom pricom, pocela je Suki pricat o svome malom dvogodisnjem sincicu i kako on otkriva zenske cari. Suki malog jos uvijek doji (svaka cast!), a pocela se "susit". Pa malom to ne ide u racun. Kaze Suki, mali vise voli lijevu sisu nego desnu.. pa je onako stisne.. i cudi se sto je nestalo mlijeka.

"Pa idi na drugu sisu," kaze mu majka. A mali jos stisce (do bola) i mrsti se na mamu. Kud si, stara, sakrila mlijeko. Aj' prebaci ga iz desne u lijevu sisu... I jos se svadjaju.. Kaze Suki malom:
"Ej, pusti moju sisu na miru...!"
"MOJA CICA!!!" vikne mali.
"Nije, nego je moja.. vis da je priljepljena na mene.. da je tvoja bila bi na tebi!" odgovara Suki.
"Neeeee, moja cica!!!" opet se dere mali i zgrabi je i skoro "odlijepi".

A kad Suki dodje doma mali je obicno doceka: "Mama.. otu cicu! Daj cicu! Moja cica!"

"Moj ce Jojo bit lud na sise i guzice kad naraste," kaze Suki. Pitamo, kako zna.

"E.. perem ti ja sudje neki dan. Razmisljam o necemu, kako nac pos'o i te stvari...i najednom osjetim kako me nesto stipnulo za oba guza odjedanput.. vrisnem ja, nisam se stigla ni okrenut kad cujem smijeh mog malog nevinog djeteta... kako me hvata za guz... a najsmesnije mu je kako sam se sokirala i vrisnula. I sad mu je to zabavno pa trci zamnom i hvata me za guzicu kadgod stigne!"

Krepavamo od smijeha... Pitam kako se ponasa u vrticu. Kaze Suki da je mali najveci sarmer i da ga one tete obozavaju.
"A jel' njih hvata za guzicu i trazi sisu?" pitam.
"A ne, ne... to je mamin privilegij.. a sad je otkrio i luleka," nastavlja Suki.

I prica kako mali stalno nesto mota tamo dole.. tura rucicu u pelene i "guzva" lulek.

"Pa pusti vec taj lulek na miru," kaze mu Suki. Ne zna, zapravo, kako bi tome pristupila. Ne zeli da dijete dobije pogresan odnos do luleka ali treba razviti i osjecaj za pristojnost.

"MOJ LULEK!" prkosno ce mali.
"Pa znam da je tvoj lulek, samo ga ostavi na miru!" veli mu mama.
"MOJ LULEK!!!!!" jos glasnije se dere Jojo.
"Da, pa tvoj je, ne treba meni, ali pusti ga na miru!" pravi se stroga Suki i uperi prst u malog.. onako strogo... a skoro se usrala od smijeha. Mali u sekundi skine pelenu i vuce lulek ko da je od gume, pa se Suki pita dali mu to moze skoditi.. skoro joj se ucinilo da ce ga mali otrgnut.
"Moj lulek... puti moj lulek... MOJ!" vice mali i mase glavom... i ne da lulek... (Kaze Suki da se nada da ce tako bit i za nekih 15 godina, da ne bude prebrzo baka).

Suki malom tura igracke a mali drzi, gnjeci i vuce svoj lulek, onako gologuz.. i odplese pravi breakdance.. mrda guzom ko profesionalac.. dok jos uvjek drzi "moj lulek"... Suki kapitulira i pukne od smijeha.

I tako.. opet je govor izmedju tri zenske teko o muskarcima i njihovim lulekima.. A od bizne nista...

Moja frendica Ela je mala, crvenokosa i vrlo paprena... Voli izlete, povijest i kulturu. Posto radimo obadvije u engleskom pubu (svaka u svom ali od iste firme) rijetko se imamo vremen vidjati. Tako smo odlucile da cemo u slobodnim vikendima traziti najbolji Pimms u Engleskoj. Pimms je inace nekada bilo aristokratsko pice, koje se pilo u vrucim (za Englesku) danima na Ascotu i Wimbledonu. Sastojci su velika tajna, a recept je dosta jednostavan: 1/3 Pimmsa No. 1 + 2/3 Sprajta ili piva od djumbira a za dekoraciju OBAVEZNO menta, jagode, krastavac, limun, naranca i limeta. Danas je Pimms dostupan svakome, ali rijetko cete naici na bar gdje Pimms sloze po pravilima. Najvise puta fale menta i jagode, pa je Ela pocela nositi mentu sa sobom, zamotanu u alu-foliju. Nase izlete nazvale smo Pimmsanje jer se na kraju uvijek nagradimo dobrim ruckom i casom (ili vrcem) Pimmsa.

Pimms

Proslog ljeta Ela je odlucila da cemo za nas treci vikend posjetiti dvorce Kenilworth i Warwick na zapadu Engleske. Ela je pravi "control freak" i sve destinacije isplanira u detalj. Kao po obicaju nasle smo se na londonskoj zeljeznickoj stanici Marylebone, popile kavu i pojele dorucak uz obavezno ogovaranje sefova na poslu (pogotovo Elinog, koga zovemo Don Korleone). Kad smo stigle u Kenilworth ustanovile smo da nam je ipak malo hladno. Inace zapadna Engleska jest malo cudna po pitanju vremena. Tamo su brda pred kojima se gomilaju oblaci sa Atlantika.. kad "padnu" prijeko, ispuste svu vodu i produze prema istoku. Znaci, onaj klise o vjecno kisovitoj Engleskoj vrijedio bi vise manje na zapadu i sjeveru.

Malecka Ela je i inace hladnjikava i uskoro se pocela tresti. Odlucile smo potraziti neki ducan gdje bi mogle kupiti nekakvu robu jeftino. Procesljale smo cijeli gradic i konacno nasle nesto, pa si je Ela kupila jaknu i pet majica. Ja sam preko puta kupila tresnje, breskve i banane. Tek onda bile smo spremne za Kenilworth.

KENILWORTH
Dvorac Kenilworth je hrpa rusevina i sve skupa vise lici na nekakav park. Ja inace obozavam rusevine jer mi raspaljuju mastu. Kupile smo ulaznice i uzele besplatni vodic po dvorcu sa slusalicama. To je odlicna stvar jer na tim snimcima nisu samo opisi rusevina nego i razne price iz zivota u ono vrijeme, legende, kako se zivjelo u Tudorskoj Engleskoj itd. Sve je to i dramatizirano pa izgleda kao audio-prica. Cuju se zvukovi iz kuhinje, pricanje, itd.

Inace rusevine Kenilwortha su spektakularne. Dvorac je izgradio Roberd Dudley, Grof od Leicestera (citaj: Lestera) za kraljicu Elizabetu I. Dudley je bio kraljicin ljubimac i dragi prijatelj. Bio je dost arogantan znajuci da ima zastitu od svoje kraljice, iako su njegovi preci bili poznati kao izdajice. Oko Dudleya je kruzila i prica o misterioznoj smrti njegove zene Amy Robsart. Nasli su je mrtvu na dnu stepenica ali nikada nije bilo utvrdjeno kako je tamo dospijela. Pricalo se da ju je dao ubiti Dudley jer je racunao da ce ozeniti Elizabetu. Ali Elizabeta mu je dala do znanja, da se ona nikada nece udavati. Necu previse o tome jer je to zanimljiva i dugacka prica ali cemo malo vise o samom dvorcu.

Sir Robert Dudley, Earl of Leicester

U glavnom, Kenilworth je imao samo jednu namjeru: da ponudi kraljici Elizabeti najvecu, najskuplju, najljepsu i najduzu festu. Naime Elizabeta je u Kenilworthu provela cijelih 19 dana. Dudley je na Kenilworth potrosio ogromno novaca. Iza dvorca napravio je umjetno jezero, do dvorca su vodili mostovi, uz dvorac je preljepi vrt. Kraljicu je docekala jezerska vila - gola djevojka sa velom, stajajuci na camcu donijela je poklone Elizabeti, kao zeni, koja je cak ljepsa od vila. To su bili dani spletki, razvrata, zderanja, plesanja i zabave. Prica se da je bas u Kenilworthy Dudley zapao u nemilost kod kraljice.

Umjetnicki dojam

Model dvorca

Da ne duzim sa povijescu... procitajte vise na stranicama "English Heritage". Ja cu vam opisati dvorac. Setajuci medju rusevinama dvorca u glavi su mi se stvarale vizije zivota u ono vrijeme. U ogromnoj kuhinji moralo je biti strasno vruce. Kuhari su neumorno radili, po dvoristu su trcali za kokoskama, skidali perje fazanima, pravili slastice, ukrasavali hranu... Pored kuhinje, ispod velikog stepenista bio je veliki podrum. Bas ispod plesne dvorane. Podrum je taman, hladan i ima ogromne lukove. A zidovi dvorca isarani su imenima.

Obicno se uvijek ljutim na huligane koji grebaju svoja imena u drvece i zidove kulturnih spomenika, ali ovdije su ti 'grafiti' bili nevjerovatno zanimljivi. Naime, kad je Walter Scott napisao roman Kenilworth (taj isti Scott koji je napisao i Ivanhoe), ljudi su navalili na rusevine. Tu su zapisana imena mnogih slavnih i poznatih, prica se da je negdje cak ime kraljice Viktorije.




U viktorijansko vrijeme ljudi su se bar potrudili da imena zapisuju kaligrafski.





Ovakve rusevine u mojoj glavi stvaraju filmove kakve Holiwood jos nije vidio.... a vjerovatno ni nece


Ogroman podrum - spremiste hrane i, naravno, vina

Najvise me se dojmio kenilwortski vrt. Strucnjaci i restauratori su taj vrt proucavali godinama i uredili ga bas kao u vrijeme kad se u Kenilworthu zabavljala Elizabeta. Sada je taj vrt prekrasna replika originalnog vrta po kom je Elizabeta setala, mljaskala divlje jagode i hranila ptice u aviariju, ukrasenom draguljima. Dudley se nije zaustavio samo na vrtu. Kao sto sam rekla, iza dvorca napravio je umjetno jezero na kom su imali vatromete i slavlje. Danas tog jezera vise nema i umjesto njega tamo su livade. Pogled sa gradskih zidina (koliko ih je ostalo) je prekrasan, pogotovo kad sije sunce.


Pogled na vrt sa zidina


Pogled na fontanu i aviarij.


Jagode, cvijece, biljke... pasa ne samo za oci nego i trbuh.


Ova sarena kokos kraljuje u aviariju...

WARWICK
Dvorac Warwick izgradjen je 1067 godine. Normani vec godinu dana haraju po Engleskoj a WIlliam vec godinu dana kraljuje. Dio prvog dvorca jos uvijek postoji i danas tamo treniraju sokolarenje. Inace Dvorac Warwick je ne nesto kao povijesni diznilend za turiste. Oko njega su srednjevjekovni satori, mozete susresti i ponekog viteza koji ce vam sapnuti lozinku za ulaz u dvorac (bez toga velika zeljezna vrata nece se dignuti). Neki od njih dati ce komandu da se spusti most koji isto tako vodi do dvorca. Ja i Ela najprije smo krenule do nekih dvorana koje ce prijevremeno zatvoriti radi vjencanog banketa. To je bila Hala Vitezova. Usred hale stajao je veliki vitez na konju. Oboje su bili obuceni u zeljezo (srednjevjekovna ideja Ironmana). Zidovi su bili ukraseni raznim oruzjem i pored viteza vec je bio spremljen banketni stol.



Gledajuci tog viteza zamislila sam se nad umjecem ratovanja. Danas ne trebas niti vidjeti koga ubijas. Imamo laserske puske, kompjuterski vodene rakete i bombe.. ali u ono vrijeme to je stvarno bila umjetnost. Samo jedna zeljezna rukavica teska je najmanje 5 kila. Kaciga oko 7. Da o ostaloj obuci niti ne govorimo. Onda to isto ima i konj. Pa sad ti, ovako konzerviran, probaj vrtjeti sablju, bacati koplje, voditi konja, i ostati na njemu... ako mozes - ziv. U najbolju ruku bices u modricama, sa poderanom kozom ili malo izmasakriran.. u nekim slucajevima mozes izgubiti neko okoncinu ili ostati bez zuba.. Tako da oni lijepi holivudski vitezovi nisu mi nekako realni.

Slikala sam sa telefonom i uskoro mi se napunila memorija pa sam zato fotkala tek ponesto. Ela je vec krenula dalje u druge hale pa sam joj slijedila. Posjetile smo svih sest zena zloglasnog Henrija 8, Elizabetinog tate. A i on je stajao tamo negdje sa rukama na bokovima u raskoraku i izbacenim grudima. Vidjele smo i spavaonicu kraljice Ane te budoar sa svilenim tapetama koje joj je poklonila "kolegica" Marie-Antoniette. Tad sam pomislila da je Engleska u stvari najbolje zivjela kad su njome vladale kraljice. U keltskim vremenima tih je kraljica bilo puno vise jer su kelti bili malo vise matriarhatski sredjeni. MIslim da nijedna druga zemlja nije imala toliko uspijesnih vladarica.

Na ulazu u susjednu zgradu docekao nas je butler (glumac). Upitao nas je odakle smo i onda nas svecano najavio nekome u sobi kao ambasadorice nasih zemalja. Onda nas je otpratio do kamina, pricajuci onaj aristokratski kraljevski engleski, kroz nos... I tako smo upoznale groficu Daisy i njezinog muza, koji su primali drage im goste (recimo mene i Elu).



Daisy je bila ljepotica u ono vrijeme i vrlo poznata (pogotovu medju muskarcima). Imala je mnogo ljubavnika medju aristokratima, cak i Princa od Walesa. Njezin muz, jadnik, sve je to morao podnositi bez da ista zine... jer.. sto ces, kad ti Princ ili Kralj nasadjuju rogove?

Grofica Daisy

Daisyine dvorane bile su opremljene za prijem. Upoznale smo mnoge (vostane) slavne ljude iz onih vremena. Recimo, majku Winstona Churchilla.

Jenny, Lady Churchill

Ona se zvala Jenny, Lady Randolph Churchil. Bila je amerikanka iz New Yorka i primjereno dekadentna. Lady Churchill mogla bi biti glavna zvijezda viktorijanskog Sex in the City. Muskarci su govorili da njezin pogled nije zenski nego panterski. Inace, Jenny je bila izvanredno inteligentna, imala je nevjerovatan smisao za humor i navodno je ona izmislila koktejl Manhattan. Jedna od njenih fenica bila je i kraljica Alexandra, bez obzira sto je Jenny seksala sa njeznim muzem.

U sobici za sluzincad procitale smo upute za sluge... kako se ponasati, sta raditi, ustati u 4 ujutro samo da se zapali vatra u kaminima.. onda otici na misu.. onda pripremiti dorucak i sve to za gospodu.. nikad gospodu gledati u obraz nego samo dole.. nikada ugovarati.. ili ogovarati..

Nakon posjete Daisy i drustvu odlucile smo udahnuti malo zraka pa smo se popele na zidine.. Pogled odlican! A zavidile smo dvojici muskaraca u prelijepom vrtu ispod zidina, bas uz rijeku, kako su mirno sjedili u popodnevnom suncu i pili pivu.







"E, tu bi bilo super popiti Pimms," kaze Ela zavidno. "Sve ti je na dlanu... menta raste na gredicama, jagode takodje.. samo treba ruke ispruzit!" Slozila sam se potpuno sa time...

Nakon toga otkrile smo ulaz u podrum i ustanovile da su poticu pripreme na rat. Prave se kugle za topove, doktori spremaju razne ljekovite biljke, rezu platno za omote... djevojke siju kosulje i gace... gospodar dvorca odrzava govor.. U stvari vrlo zanimljiv povijesni prikaz dogadjaja pred bitkom za Warwick.

Zene siju i krpaju kosulje za muskarce koji odlaze u rat... Mangupska djevojcica se sakrila iza zavjese i zabavlja zene.

Poslednja vecera pred bitku

Gospodar blagosilja vojnike pred odlaskom u rat

Otisle smo pogledati i veliki katapult na rijecnom otocicu. Tamo su bile demonstracije vojnickog kampa, pa su razni viteovi brusili sablje, cistili kacige i ostale djelove metalne odjece, vjezbali strijeljanje sa lukom itd..

Katapult na rijecnom otocicu

Pogled na dvorac sa otoka

Sator nekog viteza - svaki vitez imao je svoje embleme i grb

Spremiste za camce

A najvise su me iznenadile patkice. Naime, uz rijeku je bilo nebroj pacjih porodica sa malenim pacicima.. A jedna mama patka dosla je bas do nasih nogu i pocela nam nesto gagati..

Brbljava mama patka sa pacicima

"Pa sta ti hoces?' pitam je...
"Ga gagagaga.. gaga gagagagagagagag... gaga" ustrajno brblja patka a mali puhasti pacici lezerno kljuckaju oko nje... Krenem par koraka dalje a mama patka se neda... odmah za nama:

"GAAAA Gagagaga ... gagagaga.. " Ela se cudi.. sta ova hoce.. hranu? Pa nemamo hranu.. otvori ruksak i izvadi komad sendvica.. ali patka ni ne primirise..

Posto nam nije bilo jasno nista, krenule smo u park uz dvorac i stigle do velikog labirinta sa nekakvom zgradom na kraju. Tamo su obavljali fotkanje bracnog para. A oko nas sve paunovi.. neki spavaju na granama, drugi setaju i sepere se oko nas.. Predivne kokosi... Neka zena dosla je do nas i ljubazno nas opomenula da se dvorac uskoro zatvara.

Na vrhu brdasca je ostatak prvog dvorca Warwick iz 1067. godine

Paunovi u labirintu

Tako smo Ela i ja zavrsile razgledanje obadviju dvoraca. Ja sam si odmah skinula knjigu W. Scotta da pocnem na licu mjesta citati taj roman... dok sam jos pod dojmom rusevina. Prosetale smo kroz seoce koje je bilo kao iz neke price i trazile mjesto gdje sluze pravilno slozeni Pimms. Ela je usla u svaki bar i pitala ako imaju jagode i mentu... ako su rekli ne, krenule smo dalje.

Ela trazi Pimms

Na kraju smo zavrsile u Pizza Expressu, svaka sa svojom bruschetom, pola pizze i, jasno, velikom casom Pimmsa...

"Muki, muki!" odzvanja mi u glavi. Leptiric uspomena na Vjevericji gaj u ljubljanskom parku Tivoli leprsa mi u glavi. Prisjetim se slatkih, malenih, plasljivih zivotinjica boje mahagonija. Nisu se mogle oduprijeti orasima i ljesnjacima koje smo djeca nosili u park, nadajuci se da ce nam vjeverica jesti iz ruke.

"Nemoj glasno zvati," rekao mi je neki Odrasli. "Mozes je uplasiti!"

I tako sam se k'o pink panter na prstima prikradala grmovima i drvecu Vjevericjeg gaja da nadjem neku vjevericu i dam joj moje orahe i ljesnjake da joj bude za zimu. Ako se Muki nekim slucajem ipak pokazao, ja sam od veselja skakala jos tjedan dana.

Dok nisam dosla u Englesku...

Mozda cu vam nekom drugom prilikom pricati o mom zivotu u engleskim "planinama' (hahaha.. da vi to vidite... ko da je neko peglom raspeglao brdo u stol), ali tamo u divljini sam shvatila da Englezi imaju sasvim drukciji pogled na te slatke zivotinjice. Zecici su gamad! Vjeverice su gamad! A lisice su najveca gamad, i to bas od zabrane lova na lisice. Naime bogati Englezi napustaju London i sele se u preljepe seoske dvorce ili vile. I onima iz grada naravno lisice su jadne jer su ih lovili, pa ih hrane i maze, dok se nisu razmazile i razdebljale. Ne lazem... srela sam lisicu koje je bila velika ko vucjak i debela ko malo tele. Cak napadaju ovce iz samog bezobrazluka. I jos su postale gradske zivotinje. Majke mi! U mojoj ulici su tri i srecem najmanje jednu svake noci.

Zecica je stvarno MNOGO! Setas po poljima i samo vidis zecje usi kako trepere u travi. I onda pustis psa da ih tjera i tek tada vidis koliko ih ima... Mnoze se ko... e bas.. ko zecevi i unistavaju polja. Bar su mi tako rekli seljaci.

Vjeverice nisu nista bolje. Onih malih, boje mahagonija nisam nigdje vidjela. Ali ima sivo-smedjih, crnih i nekakvih crvenih koje su endemicne, ali ih skoro vise nema. One sive su ogromne, bas ko veliki pacovi. I bezobrazne. Kazu, da su dosle iz Amerike i izgurale domace vjeverice, tako da ih skoro vise ni nema. U gradovima su vjeverice pripitomljene jer ih ljudi samo maze i hrane, pa im je to normalno. Ali zasto vam pripovjedam bas o vjevericama? Evo, sada cu vam reci.

Prosli tjedan sam radila non-stop. Nisam ni stigla u ducan, a samo sam cekala da dodjem doma i namazem maslaca i meda na ono malo kruha sto mi je ostalo. I sta sam nasla? NISTA! Ni K od kruha. Sustanari mi obicno napisu na papiric ako mi uzmu hranu i ne bi mi uzeli sve.

Kad sam ih ujutro pitala, osjecala sam se ko kreten. Pa sigurno mi oni ne bi uzeli kruha. Opet sam isla u inspekciju, otvorila svoj ormaric.. i skuzila da je i brasno rasuto okolo... i da je na paketu rupa stvorena malenim zubicima. Ali nisu licili na pacovske. Vidim, i Musli je nastradao.. od kruha je ostao samo celofan. I onda sam shvatila da su tamo i nekakve dlake. Dugacke. Uzmem jednu u ruku i gledam.. mekana, duga dlaka, napola siva i napola smedja. To sigurno nije pacov. Niti mis. A nisam nasla ni misje kakice koje obicno ostavljaju misevi.

Meni nis jasno.... okrenem broj i zovem gazdu. On se cudi, kao vec 25 godina nije bilo pacova u nasem okolisu. A ni miseva. Obecao mi je da ce zvati "eksterminatore". Totalna enigma. Bolje da krenem u setnju.

I tako ja hodam po ulici i gledam drvece, k'o sto se to radi, jel... Pogledam gore u krosnju nekog drveta uz sudjednu kucu.. I vidim vjevericu. Hop na drvo, trk na granu, hop na prozor... u kuhinju!

Sad mi je postalo jasno. Vjeverica mi je ukrala kruh. I nista joj ne smijes. Pacovu mozes stavit otrov.. i misu. Ali ne i vjeverici. Da se rijesis vjeverice, moras nazvat tu njihovu sluzbu i onda oni donesu nekakav kavez u kojeg se uhvati vjeverica (valjda sama udje, sta li). Evo, kako se neko osvetio vjeverici: "OSVETA"

Ali, da ne mislite da se stvarno ljutim. Procitala sam clanak o zadrogiranim vjevericama koje su terorizirale London. U nekim predjelima Londona naime dileri zakopavaju droge po vrtovima i parkovima, a cesto i u vjevericja skladista. Vjeverice to iskopaju i pojedu, pa postanu ovisne o drogi i napadne. Vlasnici vrtova su vidjeli prilicno mnogo vjeverica kako kopaju tamo gdje nije njihovo prirodno skrivaliste, ali su izgledale kao da tocno znaju sta traze. Izgledale su bolesno i bile su jako agresivne. Zalosno, u stvari.

Ali evo jos jedan clanak o vjevericama (link je ovdje: Iranians arrest 14 squrrels for spying) koje su uhicene u Iranu zbog spijuniranja (13.7.2007).